Autor:Antun Augustinčić

Naslov:Pogibija u Villefrancheu Skica za spomenik Pogibija u Villefrancheu

Kataloški broj:GA-34


Datacija:1960-ih. g.

Materijali i tehnike:gips

Vrsta:skupltura skica

Zbirka:Zbirka Galerije Antuna Augustinčića

Mjere:v=53 cm


Opis:

Pogibija u Villefranche-u iz sredine 1960-ih godina, Augustinčićeva je skica za nerealizirani spomenik hrvatskim žrtvama, vojnicima koji su u francuskom gradu Villefranche-de-Rouergue 17. rujna 1943. godine podigli prvi oružani ustanak protiv nacističkog režima u okupiranoj Francuskoj. Motiv zarobljenika s kapuljačom, Augustinčić je već izveo na Spomeniku žrtvama fašizma u Addis Abebi 1955. g.


Tema:

POBUNA U VILLEFRANCHEU Temeljem dogovora postignutog s endehazijskim vodstvom početkom 1943. godine, nacistička Njemačka pristupila je osnivanju hrvatske divizije u sastavu SS-a, koju je popunjavala ponajprije muslimanima s područja Bosne i Hercegovine. Godine 1943. osnovana je Handžar divizija (13. Waffen SS Handschara ili 1. Hrvatska divizija), gdje je handžar - zbog svoje prepoznatljivosti među vojnicima u diviziji i narodu Bosne i Hercegovine - usvojen kao simbol divizije. Na pretežitoj zastupljenosti muslimana inzistirala je njemačka strana jer je to bio dio tadašnjeg njemačkog pokušaja približavanja muslimanskome svijetu. Novačenje, međutim, nije naišlo na željeni odjek pa se ljudstvo naposljetku osim dragovoljno prikupilo i prisilnim novačenjem, većinom među muslimanima, ali dijelom i među katolicima. Zapovjedni je kadar bio sastavljen gotovo isključivo od etničkih Nijemaca iz naših krajeva, takozvanih folksdojčera. Kako bi se osposobili za borbu protiv partizanskih jedinica u Bosni i Hercegovini, unovačeni vojnici prebačeni su najprije na vježbalište u Njemačku pa potom u dio Francuske kojom je upravljao njemački pouzdanik general Pétain. Stožer divizije smješten je u Mende, dio snaga u Rodez, a XIII. pionirski bataljun u gradić Villefranche. Razlozi za pobunu hrvatskih vojnika bili su višestruki. Ponajprije, prema unovačenim vojnicima postupalo se okrutno u čemu su prednjačili časnici i dočasnici. Kap koja je prelila čašu bila je, čini se, namjera Nijemaca da hrvatske postrojbe prebace na istočno bojište umjesto da ih vrate na područje NDH kako je prvotno bilo dogovoreno. Pobunjenici, predvođeni petoročlanim vodstvom, došli su u kontakt sa članovima tamošnjeg Pokreta otpora od kojih su dobili ohrabrenje i obećanje o pomoći lokalnog stanovništva. U zoru 17. rujna 1943. godine, smaknuli su njemačke zapovjednike i preuzeli kontrolu nad gradom. Ubrzo je njemačko zapovjedništvo upozoreno i nedugo nakon toga obližnjem je garnizonu zapovjeđeno slanje pojačanja u grad. Nakon borbe na gradskim ulicama i pokušaja proboja na oslobođeni teritorij, neopremljeni pobunjenici su nadjačani i grad ponovno zauzimaju Nijemci. Pobuna, u kojoj je poginulo oko 150 ljudi, ugušena je sedam sati nakon njenog početka. Unatoč hrabroj pomoći stanovnika Villefranchea koji su mlade Hrvate sakrivali, oni su, gotovo do posljednjega, pohvatani i okrutno pobijeni. Vođe pobune Ferid Džanić, Luftija Dizdarević i Nikola Vukelić su ubijeni, dok su Eduard Matutinović i Božo Jelinek uspjeli pobjeći. (Jelinek je dobio kasnije čin časnika i odlikovan je Legijom Časti). Iako je junački čin ovih ljudi završio tragično, Radio London je proglasio Villefranche-de-Rouergue jedinim gradom u Zapadnoj Europi oslobođenim od njemačkih okupatora. Sudionici pobune su smaknuti i pokopani na obližnjem Polju Mučenika (Champs des Martyrs), zajedno s lokalnim stanovništvom. Nakon završetka rata, zemljište na kojemu je pala njihova krv nikada nije prepušteno izgradn